Ima dana kad se ni pod koju cijenu ne mogu natjerati kuhati pošteni obrok. Ondak posežem za alternativnim metodama kuhanja koje počesto završavaju nečim na tanjuru što nahrani tijelo ali ne i dušu. Nerijetko me nije volja čak niti otići do dućana i kupiti onaj sastojak ili dva koji mi fale za nešto pristojno i jestivo na tanjuru. Uglavnom u tim danima sam sretna što posjedujem zamrzivač i što nije prazan.

U Hrvatskoj, u tim situacijama zamrzivač nije nudio bogznašto. Smrznuti krumpirići ili pizza obično očajnoga okusa iako slavnoga proizvođača.

U Britaniji, zamrzivač je premali za sve što bi moglo biti unutra za dane poput toga. Od tri vrste krumpira (pomfrit tanki ili široki, pečene pole), preko kineskih kombinacija za sva raspoloženja, povrća i oh, pita. Pite koje su za naše pojmove nešto sasvim drugo od pita, ali britanci ih tako zovu pa ću i ja.

Danas je Sheperds pie dan. Jer žudim za mljevenim mesom. Pola sata u pećnici i na tanjuru imam prekrasni obrok od mljevenog mesa u toću prekriven pire krumpirom i zapečen. Pa s malo graška sa strane. Smrznutog graška koji u dvije minute postaje svježe zdravo povrće na tanjuru.

Za riblji dan imam spremne riblje pite. Za osobito veliku želju za hranom čuvam Jock pies ili škotske pite od mljevene govedine u tijestu.

To je samo ono čega se nabrzinski mogu sjetiti. Iako od svih koje sam kušala do sada, moj apsolutno favorit je Steak & Ale mesna pita u tijestu koja s pire krumpirom i graškom stavlja veliki osmjeh na moje lice.

Elem, zahvaljujući vrlo strogim zakonima o kvaliteti hrane u Velikoj Britaniji, svi ovi proizvodi i još mnogi u zamrznutom ili polupripremljenom stanju kupuju se s povjerenjem. A kad se usporedi njihova cijena s cijenom namirnica koje bih trebala za skuhati takvo nešto doma, ispada da je kuhanje doma rezervirano isključivo za velike obitelji i one koji zbilja imaju vremena i volje uživati u kuhanju.

A kad im dođe dan kao meni ovaj, ne moraju očajavati i jesti suhu pancetu ili frigana jaja, već za par funti mogu uživati u potpunom obroku bez straha od aure nezdravosti koja u Hrvatskoj obavija sve polu ili gotove proizvode s polica trgovina.

Pećnica mi javlja da je pita gotova! Mljac.

A za desert pita od mandarina koju sam jučer spravila, jer ipak preferiram naše dobre domaće kolače nad britanskim prilično dosadnim slatkišima. Ups :)

 

 

Vrijeme recesije mnoge je natjeralo da zavire na one police u trgovinama koje su uspješno izbjegavali, kupujući isključivo najsvježije voće, povrće i meso. Tijekom posljednjih nekoliko godina na tim su se policama nagomilali proizvodi za koje su nam roditelji govorili da su "umjetna hrana", "nezdravi nadomjesci" i slično opisani, gotovo pogubni primjerci prehrambenih artikala.

No vremena se mijenjaju. Standardi rastu kontrolom kvalitete i sve strožim zakonima. Hrvatska je na početku tog puta koji je u razvijenijim zemljama, osobito EU, dosegao razinu zadovoljavajuću za konzumente. U državama s EU legislativama, javnost ima pravo tražiti i dobiti sve odgovore po pitanjima standarda proizvoda i usluga svih vrsta, pa tako i hrane. Konkurencija među proizvođačima čini proizvodnju hrane sve kvalitetnijom, manje štetnom i potpuno transparentnom. Sadržaj mora odgovarati onome na pakiranju, a nejasnim nazivima tu nema mjesta.



Osim toga, radno vrijeme tijekom tjedna mnogima ne ostavlja sat-dva dnevno za pripremu obroka, što se obično nadoknađuje vikendom, kad se kuhanje pretvara u strastveni doživljaj za obitelj, prijatelje ili pak samo za sebe. Stoga se tijekom tjedna, umjesto gotove brze hrane iz nekog od brojnih lokalnih "takeaway" restorana mnogi odlučuju na brzinsko pripremanje zdravijeg obroka, u vlastitoj kuhinji.

Tijekom boravka u Velikoj Britaniji koristim priliku upoznati se s prehrambenim artiklima koji značajno štede vrijeme i novac, a koji su visokoga standarda kvalitete.

Zakoni u Velikoj Britaniji izuzetno su strogi i vrlo striktni kad je u pitanju hrana. Kontrole i kazne su na najvišem nivou, a svaka eventualna prevara konzumenata skupo se plaća. To mi daje razloga vjerovati onome što vidim. Na žalost, takvo što ne osjećam u Hrvatskoj i vjerojatno će proći podosta vremena prije nego hrvatska javnost postane dovoljno osjetljiva da postavi svoje kriterije nadležnima, koji će onda ispunjavati ono za što ih ta ista javnost plaća.

U slast! :)

Gastrolovka

 

 



 

Back on track!

Naime, mogu se ja maknuti iz svake sredine na neki svoj način, ali fascinaciju i istraživanje hrane, prehrane, običaja, navika i tehnika u kuhinji teško je izbiti iz mene.

A nešto se očito dramatično moralo dogoditi da me ponuka da opet o tome i - pišem. Najviše sebi za neko sjećanje, jednom kad mi nove stvari postanu nezanimljive, da se prisjetim trenutaka otkrivanja. A to se kod mene događa baš nekako u ovo vrijeme. Nakon mjesec dana u Velikoj Britaniji, još uvijek svakodnevno ima više nego dovoljno materijala za moje fascinacije.

Nisam bila potpuno neupućena u britansku kuhinju prije dolaska na Otok, no tijekom prvih par tjedana shvatila sam koliko sam bila u zabludi. I previše je stvari o kojima sad želim pisati, od generalno drukčijih navika do upravo do savršenstva dovedenih proizvoda dostupnih po vrlo prihvatljivim cijenama. Ali negdje moram početi.

Pire krumpir je sastavni dio mog omiljenog obroka. To je, naime, onaj obrok kojeg poželiš da ti ga mama servira kad se vratiš doma s nekog dugog putovanja. Moj je vrlo jednostavan, jer osim pire krumpira na tom se tanjuru nalazi pohano meso (piletima, svinjetina, teletina, svejedno jer mama ga uvijek napravi slasno) i zdjela zelene salate. Zamijeniti pire krumpir na tom tanjuru bilo čime što nije normalni, obični kuhani pa protisnuti krumpir iz domaće radinosti, predstavljalo bi, u najmanju ruku, svetogrđe.

Nije me teško natjerati da isprobam bilo koji novi okus. Rado ću, čak s posebnom pažnjom, iskoristiti svaku priliku ne bih li dobila neku novu senzaciju i još jedan okus u mojoj vrlo osobnoj bazi podataka. No pomisao na bilo kakav pire krumpir osim tradicionalnog me nije oduševila. Jer iako mislim da poznajem tehnologiju izrade, naravno, "ništa ne može biti tako dobro kao original".

No prevarila sam se.

Koliko sam do sada uspjela vidjeti, pire krumpir se u trgovinama u Velikoj Britaniji može nabaviti u tri oblika: u prahu, u konzervi (khm) i smrznuti. Prva dva sam do daljnjeg preskočila, ali smrznuti sam vrlo rado isprobala. Od nekoliko proizvođača. I oduševila se. Nekima više, nekima manje.

Pakiranje se sastoji od smrznutih blokova pire krumpira pripremljenog od dehidrirane namirnice. Na pakiranju (uzet ću za primjer trenutno mog favorita, Aunt Bessie) stoji da su sastojci sljedeći: krumpir, mlijeko, maslac, sol i papar. Nema dodatnih aditiva, konzervansa, E-ova niti kemije koja se obično potkrade pod nekim nerazumljivim nazivom. Također, isključena je opcija da se takvo što "zaboravi" na pakiranju, jer su britanski zakoni, pod pritiskom javnosti tijekom posljednjih desetljeća, postrožili kriterije. A tržište je golemo.

No, da se vratim na bitno. Priprema. Okrugli blokovi smrznutog pirea se stave u zdjelicu pa u mikrovalnu na par minuta da se otpuste. Potom se izvade, malo promiješaju, eventualno se doda još maslaca ili začina, te se vrati u mikrovalnu na još par minuta da pire bude vruć. Serviranje.

Ukupno manje od pet minuta posla za okus koji je izuzetan! Upravo savršeno dovoljno gust, kremast, "krumpirast" s optimalnim omjerom maslaca i mlijeka.

Bez sumnje, konkurencija je ovdje, uz pritisak javnosti, postigla da se čak i nešto tako banalno i jednostavno poput pire krumpira može nabaviti po vrlo pristupačnoj cijeni i gotovo u potpunosti zamijeniti pire iz domaće radinosti. O vremenu utrošenom na pripremu suvišno je i govoriti. Svatko tko ga je ikad pripremao doma zna koliko treba vremena da se krumpir opere, oguli, skuha pa protisne i sve to dok se priprema glavno jelo. Na tanjuru pire mora biti vruć, a tempiranje vremena nije u današnje vrijeme tako jednostavno. Minute su bitne.

Također, mnogi znaju koliko različitih vrsta krumpira postoji na hrvatskom tržištu i da nije svaka od njih dobra za pire. No kultura imenovanja vrsta ili razdvajanja po kvalitativnim osobinama još nije zaživjela na našem tržištu. Nerijetko će se, upravo zbog toga, priprema pire krumpira pretvoriti u katastrofu.

U konačnici, mali korak za mnoge ljude, ali veliki za mene. Iako bih se rado upustila u tradicionalnu pripremu pire krumpira, ovdje je to u najmanju ruku blesavo činiti. Ne samo zbog utrošenog vremena ili cijene (sirovo povrće je najskuplja opcija), već i zbog okusa i jednostavnosti pripreme odlučujem se na smrznuti pire krumpir. Iako mi, skrušeno priznajem, fale one grudice kao simbol nesavršenstva tradicionalnog, domaćeg pire krumpira.

Jedan mit je srušen. No ima toga još na mom lageru. Yorkshirski puding je visko na listi…

Gastrolovka

Potaknuta brojnim posjetima ovog bloga zbog provjere informacija s nekih portala, nakon dugo vremena pišem post jer opet imam nešto za reći.

Tužno je kako se svaka prilika da se u Hrvatskoj nekoga ocrni, zgazi ili uspori koristi svim silama, a najčešće u krajnje sebične svrhe i, naravno, zarade. Od samog Masterchef showa, mišljenje o kojemu ću ovaj put zadržati za sebe, nisam očekivala ništa i nije me privukao ničime, jer je umijeće kulinarstva tamo daleko u drugom planu, iza reality showa i tričarija o ljudima koji su tamo u bilo kojoj ulozi.

Srđanu Jevtić sam susrela samo jednom, taj put kad sam napravila kratki prikaz Male krčme Skalinada. Osobno je ne poznajem niti smo u kontaktu, ali svakako cijenim svaki njen napor koji je uložila tog dana da pripremi izuzetna jela, ne znajući da će slike i tekst o tome izaći na ovom blogu.

Da li je bila šefica kuhinje ili ne, pitanje je na koje zapravo ne postoji precizan odgovor. U našim je restoranima najmanje ispravno prijavljenih ljudi, jer, nemojmo se varati, ljudi rade prijavljeni na slabije plaćena radna mjesta, neprijavljeni, kako god, bitno da rade. U državi koja još uvijek ima silne probleme s tim, ne može se očekivati da je ono što piše na papiru ujedno i pravo stanje stvari.

No, svakako uzimam u obzir da je uloga šefa kuhinje ne samo u spravljanju jela, već u kreiranju ponude i kontroli svih procesa i ljudi, za što objektivno nemam dokaza da je Srđana i činila. U razgovoru, kako je i navedeno, po njenim sam izjavama sasvim opravdano dobila dojam da su ta jela bila njena kreacija. Što je zapravo vrlo pohvalno i vlasnik bi se trebao ponositi takvim potencijalom, ukoliko je to, naravno, istina.

Istovremeno, čitave četiri godine taj je prikaz na ovom blogu, a niti jednom me nitko iz Skalinade nije obavijestio da je u tekstu iznesena ikoja neistina.

Ako je tekst uzet kao ikakav dokaz koji je moguće naštetio Srđani u natjecanju amatera, uputit ću joj iskrenu ispriku, no istovremeno i kritiku društvu koje toliko slijepo vjeruje serviranim informacijama izvučenima iz konteksta, umjesto da ponekad ipak pogleda u svoje slabosti prije nego nasrne.

Vjerujem da se Srđanin kreativni potencijal neće zaustaviti na jednom banalnom televizijskom showu i da će u njenoj radnoj knjižici doista i stajati titula koju je, u mojim očima, zaslužila još onda kad me oduševila originalnošću i neuobičajenim pristupom kuhinji, kakva bi se trebala cijeniti i podržavati mislimo li napredovati u gastronomiji.

Do daljnjega, pozdrav!

U zagrebačkom muzeju Mimara će se u petak i subotu, 7. i 8. ožujka održati prvi Wine Gourmet Festival. Sama manifestacija biti će i izložba i festival i skup predavanja i radionica, ali ono što mi se čini najzanimljivije u njoj jest najava da će u Kazalištu okusa, kako su nazvali gastronomski dio priče, biti prvi put izložen hrvatskoj javnosti Molteni štednjak!




Jedina Molteni kuhinja u Hrvatskoj, koliko je meni poznato, je u dubrovačkom hotelu More. Vjerujem da svi koji su imali prilike vidjeti je, nisu ostali ravnodušni.

Ono što me fascinira kod tog štednjaka, osim što ga koriste najpoznatiji i najhvaljeniji svjetski chefovi (sigurno ne bez razloga), jest činjenica da se radi o najelegantnijem i bez sumnje najljepšem primjerku kojeg se može naći u kuhinji i uopće ne sumnjam da bi ga svaki kuhar rado svakodnevno koristio. A osim što je, očekivano, skup (a cijena je opravdana kad vidite o čemu se zapravo radi), takav se štednjak, pa i cijela Molteni linija, izrađuje po narudžbi prema odabiru kupca. Dizajn ove francuske linije malo koga ostavlja ravnodušnim, a kako čujem, Molteni kuhinja krasi i nemalo privatnih kuhinja. Ipak, to je profesionalni štednjak koji može biti ponos svakog restorana.




Na Wine Gourmet Festivalu u Mimari, osim što će se moći kušati brojna izuzetna vina, na Molteni štednjaku i Electroluxovoj kuhinji kuhati će deset vrhunskih kuhara, i to redom:

Petak, 7.3.

11.30 - Damir Modrušan (Restaurant Zigante, Livade)
13.00 - Massimo Riccioli (Restoran La Rosetta, Rim, Italija) - nositelj Michelinove zvjezdice
14.30 - Zlatko Marinović (Restoran Noštromo, Split) - Hrvatski Zlatni kuhar 2006
16.00 - Roland Schiembri (Cesar's Palace, Marseille, Francuska)
17.30 - Jozef Oseli (Hotel Lev, Ljubljana, Slovenija) - trivia: butler Josipa Broza Tita

Subota, 8.3.

11.00 - Zdravko Tomšić (Restoran/Hotel Lovranska Draga, Lovranska Draga)
12.30 - Patricia Castillo Rebufa (Francuska)
14.00 - Branko Ognjenović (Restoran Bon Apetit, Zagreb)
15.30 - Medardo Gualtieri (Italija)
17.00 - Marin Rendić (Hotel Nautica, Novigrad)




Ne sumnjam da će svakome od ovih kuhara biti posebno zadovoljstvo pripremati jela na Molteniju, a posjetitelji nek se naoružaju dobrim apetitom i foto aparatima! Ja sigurno hoću :-).


Gastrolovka